Hoće li SAD napustiti GPA sporazum?

1.OPĆENITO O WTO I GPA[1]

WTO je međunarodna organizacija osnovana radi reguliranja međunarodne trgovine. Otpočela je sa djelovanjem 1995. stupanjem na snagu Marakeškog ugovora, čime je zamijenila dotadašnji sustav, temeljen na Općem sporazumu o carinama i trgovini (General Agreement of Tariffs and Trade, GATT). Trenutno članstvo u WTO-u broji 164 države. Kako je jedan od glavnih zadataka WTO-a ostvarenje slobodne međunarodne trgovine, ne čudi kako su države članice uvidjele kako i postupci javne nabave potencijalno čine njen velik dio te kako postoji velik trgovinski potencijal u situacijama kada bi se ponuditelji iz jednih država članica javljali na javnonabavne natječaje u drugim državama članicama. Ipak, tu slobodnu trgovinu kočile su trgovinske barijere, odnosno preferiranje država članica da javnonabavne ugovore dodjeljuju domaćim ponuditeljima. Tako se već u okviru GATT-a počelo raditi na ukidanju barijera u postupcima javne nabave za države članice, a taj posao se nastavio i u okviru WTO-a. 

Glavni alat u postizanju tog cilja bio je Sporazum o javnoj nabavi (Government Procurement Agreement, GPA). Bitno je napomenuti kako je pristup GPA-u dobrovoljan za sve članice WTO-a, odnosno da samo članstvo u WTO-u ne obvezuje članice na pristup GPA-u. Države članice moraju posebno pristupiti GPA-u kako bi njime bile obvezane. Glavni cilj GPA je otvaranje tržišta javne nabave između zemalja potpisnica. Ipak, mnoge države članice WTO-a (pogotovo članice koje se mogu opisati kao zemlje u razvoju) povijesno su bile vrlo skeptične oko pristupanja GPA-u, poglavito zbog (više ili manje opravdanog) straha kako će otvaranje njihovih tržišta konkurentnijim ponuditeljima iz bogatijih država potpisnica imati negativan utjecaj na njihove, slabije, ekonomije. Posljedica toga je da od 164 članice WTO-a, samo ih je 48 potpisnica GPA, dok ih je dodatnih 30 u statusu promatrača. Potpisnice su gotovo isključivo zemlje s visokim per capita dohotkom (s iznimkom Armenije, Ukrajine i Crne gore)[2], dok se zadnjim izmjenama pokušava privući u članstvo i zemlje u razvoju. RH je postala potpisnica u trenutku pristupa EU. Kako je EU potpisnica GPA, odredbe GPA su imale značajan utjecaj i na razvoj javnonabavnog prava EU.[3]

Prvi GPA sklopljen je 1979., dok su izmjene usvajane 1988., 1994., a nova i zadnja verzija je ona iz 2012., koja je stupila na snagu 2014. Novi GPA iz 2012. značajno je  pojednostavljen i moderniziran. U sklopu općeg pojednostavljenja, u GPA se uvode odredbe o elektroničkoj javnoj nabavi, smanjuju se rokovi za nadmetanje (pod uvjetom da se rokovi za nadmetanje objavljuju elektronički), te se jamči veća transparentnost kod obavijesti o odabiru ponuditelja kroz poseban postupak objave odluke o odabiru ponuditelja i čuvanja relevantne dokumentacije.[4] Novim GPA se potiče pristup drugih članica WTO-a, poglavito zemalja u razvoju. Taj cilj se postiže povećanjem mogućnosti pristupa tržištima drugih članica potpisnica, čime im se potpisivanje GPA čini privlačnijim.[5] Dalje, omogućavanjem određenih prijelaznih mjera za zemlje u razvoju potiče ih se na postepeno otvaranje svog tržišta javne nabave konkurenciji iz drugih članica potpisnica. 

2.Izlazi li SAD iz GPA sporazuma?

Prije nekoliko dana odjeknula je vijest kako administracija predsjednika Trumpa razmišlja o istupanju SAD-a iz GPA. Naime, američki dužnosnici su počeli cirkulirati nacrt predsjedničke izvršne uredbe na temelju koje bi SAD istupio iz GPA, ukoliko se sporazum ne prekroji sukladno stavovima sadašnje američke administracije.[6] Izlazak SAD-a iz GPA značajno bi otežao državama članicama EU pristup javnonabavnom tržištu SAD-a, koje je procijenjeno na 837 milijardi dolara godišnje[7], ali bi značajno zakompliciralo transatlantsku trgovinu, kao i potpisivanje sada već pomalo zaboravljenog Sporazuma o transatlantskom trgovačkom i investicijskom partnerstvu (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP). Ukoliko SAD istupi iz GPA, na gospodarske subjekte iz države članice EU koje žele sudjelovati na javnonabavnom tržištu SAD-a primjenjivao bi se protekcionistički Buy American Act (zakon se primjenjuje na dobra, ali ne i na usluge)[8].

Razlozi za ovakav potez su trostruki. Prije svega, u SAD-u postoji percepcija neuravnoteženosti GPA na američku štetu. Tako, sukladno izvješću Ureda za odgovornost SAD-a (US Government Accountability Office, GAO) iz veljače 2017.[9] navodi kako je GPA-om u SAD-u pokrivena javna nabava na godišnjoj razini u vrijednosti od 837 milijarde dolara, dok je u sljedećih po redu pet najvećih potpisnica (EU, Japan, Južna Koreja, Norveška i Kanada) pokrivena javna nabava u vrijednosti od samo 381 milijarde dolara.[10]

Dalje, predsjednik Trump je u svojoj predsjedničkoj kampanji obećao poticati  nabavu američkih proizvoda (Buy American) kako bi potaknuo domaću proizvodnju. Nedugo nakon inauguracije potpisao je izvršnu uredbu kojom je vladine agencije uputio da preispitaju svoju usklađenost s zakonima na temelju kojih su obvezni birati domaće materijale za izgradnju svega od cesta do obrambenih sustava.[11]

Na kraju, ovaj (za sada potencijalni) potez se doživljava kao nastavak relativno neortodoksne trgovinske politike i trgovinskog pregovaranja trenutne američke administracije, koja je Započela sa trgovinskim ratom sa Kinom. Kako taj spor polako jenjava i približava se kraju, administracija predsjednika Trumpa sada se očito polako okreće WTO-u i GPA-u.


[1] Za detaljniji prikaz vidi Turudić, M., Pravo javne nabave, Narodne novine 2017.

[2] Popis članica WTO-a

[3] Vidi i Raczkiewicz, Z., Public Procurement within the Framework of a Transatlantic Trade and Investment Partnership, European Procurement and Public Private Partnership Review, br. 4, 2016.

[4] Ibid., str. 222.

[5] Ibid.

[6] Bloomberg članak

[7] Ibid.

[8]Buy American Act

[9] GAO izvješće

[10] Ibid., str. 12.

[11] Washington Post članak

O konkretnijem utjecaju administracije predsjednika Trumpa na postupke javne nabave vidi na sljedećem linku;

Javna nabava

Leave a Reply

%d bloggers like this: