U ovom postu gostujući autor je Romina Štaba, koja ukazuje na ozbiljan problem u provođenju carinskih (upravnih) i prekšajnih postupaka.

 

 

U praksi dolazi do pravnih situacija u pojedinim upravnim postupcima, odnosno upravnim sporovima, vezano uz utvrđivanje obveza s osnove carinskog i poreznog duga, kada bi se moglo postaviti opravdano pitanje krši li se stranci u postupku pravo na pošteno suđenje. Na konkretnom primjeru, temeljem važećih odredaba Zakona o carinskoj službi te Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, nadzor nad provedbom tih zakona, kao i propisa koji su doneseni temeljem istih, provodi Carinska uprava.

Sukladno članku 4., stavku 3., točki 6. Zakona o carinskoj službi, poslovi carinske službe su, među ostalim: otkrivanje, sprječavanje i suzbijanje prekršaja i kaznenih djela, otkrivanje i prikupljanje podataka o tim djelima i počiniteljima te provedba dokaznih radnji u prekršajnom i kaznenom postupku sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, Prekršajnog zakona i Zakona o carinskoj službi.

Nadalje, temeljem članka 14. Zakona o carinskoj službi, carinske ovlasti su: prikupljanje, procjena, evidentiranje, obrada i korištenje podataka i obavijesti; pregled dokumentacije te provjera vjerodostojnosti i istinitosti isprava; provjera istovjetnosti osoba; provjera statusa i svojstva robe; pozivanje; davanje upozorenja i naredbi; privremeno ograničenje slobode kretanja; pregled osoba; pregled robe; praćenje, zaustavljanje, pregled i pretraga prometnih sredstava; ulazak, pregled i pretraga poslovnih prostorija, prostora i objekata; privremeno oduzimanje robe i isprava te uporaba sredstava prisile.

Slijedom navedenog, nije nerijedak slučaj, posebice, vezano uz strane radnike iz susjednih trećih zemalja (primjerice, iz Bosne i Hercegovine) ili hrvatskih državljana koji su zaposleni, ili su u mirovini, i stanuju izvan Republike Hrvatske u trećim zemljama (primjerice u Švicarskoj), ali tijekom kalendarske godine dolaze u Republiku Hrvatsku (gdje u pravilu imaju u vlasništvu nekretninu), da se nad njihovim motornim vozilima inozemnih/stranih registarskih oznaka provodi nadzor u vidu boravi li se na području Republike Hrvatske više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih ili poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva, drugim riječima, kao da su ispunjeni uvjeti za privremeni uvoz robe.

Naime, člankom 64. važećeg Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije propisani su teški prekršaji prema Uredbi (EU) br. 952/2013. Tako je, među ostalim, člankom 64., stavkom 1., točkom 34. propisana novčana kazna za prekršaj fizičke osobe koja postupa s robom kao da ispunjava uvjete za privremeni uvoz, a to postupanje je protivno uvjetima za privremeni uvoz robe ili s robom puštenom u postupak privremenog uvoza postupa protivno uvjetima ili obvezama ili svrsi odobrenog postupka privremenog uvoza sukladno odredbama Uredbe (EU) br. 952/2013 i Konvencije o privremenom uvozu (članak 250. Uredbe (EU) br. 952/2013).

Prije poduzimanja službenih radnji carinskog inspekcijskog nadzora (o kojem nadzoru se sačinjava zapisnik), nadzirana osoba se upozorava, temeljem odredaba Prekršajnog zakona na, među ostalim, pravo na branitelja te da nije dužna iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja (domena prekršajnog prava).

Međutim, s druge strane, ono što se doista ukazuje kontradiktornim naspram prethodno navedenom, jest i upozorenje koje se daje nadziranoj osobi, među ostalim, da ima prava sukladno članku 30. i članku 52. Zakona o općem upravnom postupku – mogućnost izjašnjavanja o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, pravo na sudjelovanje u ispitnom postupku […](domena upravnog prava).

Ukoliko se osnovom saznanja iz provedenog inspekcijskog nadzora namjerava podnijeti optužni prijedlog, odnosno pokrenuti prekršajni postupak, nadziranoj osobi (tada već okvalificiranoj kao „počinitelju“), se prethodno, sukladno članku 109.a Prekršajnog zakona, dostavlja obavijest da će se protiv nje podnijeti optužni prijedlog. U istoj obavijesti se počinitelj obavještava, među ostalim, da u tijeku postupka slobodno može iznijeti obranu ili dostaviti pisanu obranu, uskratiti iznošenje obrane ili odgovor na pojedino pitanje.

Što se tiče prekršajnog postupka, prekršajni nalog, sukladno članku 233. Prekršajnog zakona, mogu izdati tijela državne uprave ako je počinitelj utvrđen neposrednim opažanjem ili obavljenim nadzorom njihovih službenih osoba pri obavljanju inspekcijskog ili drugog nadzora iz njihove nadležnosti koje su o tome sačinile službenu zabilješku ili zapisnik.

Dakle, tijekom provedbe prekršajnog postupka „počinitelj“ (tada već okvalificiran kao „okrivljenik“) može uskratiti iznošenje obrane, može uskratiti odgovor na pojedino pitanje, ali isto tako, što se zaključuje, može iznijeti i neistinitu obranu (nije svjedok koji je dužan govoriti istinu) kako bi si, kao okrivljenik, olakšao poziciju u prekršajnom postupku.

Slijedom navedenog, u cilju ostvarenja maksimalnih olakotnih okolnosti koje mogu utjecati na visinu kazne, okrivljenik može u cijelosti i priznati djelo za koje je optužen. U praksi često dolazi do upravo takvog scenarija, uključujući i situacije da se okrivljenik složi s predočenim podacima o prelasku državne granice, koji su pribavljeni iz Nacionalnog koordinacijskog centra (bez da okrivljeni prethodno provjeri/usporedi te podatke sa svojim evidencijama i dokazima kojima raspolaže – za što mu je potrebno i dovoljno vremena s obzirom da mora provesti rekonstrukciju svojeg (ne)boravka od preko 185 dana u Republici Hrvatskoj tijekom svake kalendarske godine).

S obzirom na maksimalno propisanu kaznu za fizičku osobu u odnosu na prekršaj iz članka 64., stavka 1., točke 34. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije u visini od 6.636,14 EUR, okrivljeni često, iz opravdanog straha (barem takve inpute često naknadno dadu odvjetniku), posebice ukoliko nemaju novčanih sredstava za angažiranje branitelja u prvoj fazi postupka, priznaju prekršaj za koji se terete, jer nisu ni svjesni da će nakon toga uslijediti dodatni postupci. U svakom slučaju, priznanje krivnje u prekršajnom postupku se u praksi uvažava kao olakotna okolnost u vidu da izrečena kazna bude, uz druge eventualne olakotne okolnosti, blaža, odnosno niža. U tom kontekstu, okrivljeni često odluče da neće ni podnositi prigovor protiv izdanog prekršajnog naloga (s obzirom da su i priznali prekršaj), čime prekršajni nalog postane pravomoćan. Međutim, okrivljeni ni prije ni nakon davanja svoje obrane nisu „obaviješteni“ da će (naravno, ovisno o konkretnom slučaju) uslijediti upravni postupak radi naplate carine i poreza.

Dakle, nakon provedenog prekršajnog postupka često uslijedi donošenje upravnih akata glede dugovanja s osnove carine i poreza (poseban porez na motorna vozila). U praksi je to trenutak kada stranke, ako do tada nisu (ranije u ulozi nadzirane osobe, odnosno okrivljenika), angažiraju stručnu pomoć, odnosno odvjetnika. Protiv izdanih rješenja kojim je naloženo podmiti novčanu obvezu može se podnijeti žalba, a potom pokrenuti upravni spor.

Ono što se u praksi ukazuje problematičnim jest da u tim fazama upravnog postupka, drugostupanjsko nadležno tijelo (Ministarstvo financija) odlučuje na temelju stanja spisa, odnosno dokumentacije koja prileži prvostupanjskom upravnom spisu te se tom prilikom koriste i argumenti glede utvrđenja iz provedenog inspekcijskog carinskog nadzora te provedenog prekršajnog postupka. Štoviše, čak i nakon, primjerice neuspjelog upravnog spora, i Visoki upravni sud Republike Hrvatske tretira u upravnom sporu pravno relevantnim izjave koje je stranka dala ranije, u svojstvu nadzirane osobe, odnosno okrivljenika, iako su joj tada bila dana upozorenja vezana uz prava okrivljenika: da nije dužna iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, što podrazumijeva da se može braniti na bilo koji način za koji smatra da joj ide najbolje u prilog, pa tako i priznanjem prekršajnog djela u cilju dobivanja što blaže prekršajne kazne.

Tako se, primjerice, u ovoj presudi u točki 10.2. navodi: „Tužiteljica je na zapisnik o obavljenom nadzoru izjavila“ [….] “Također je izjavila da je suglasna s utvrđenjem da je predmetno vozilo“ [….], kao i u točki 11.: [….]„i da je tužiteljica dala detaljnu izjavu na zapisnik koji je potpisala bez ikakve primjedbe“ [….].

Također, primjerice, u ovoj presudi se u točki 11. navodi: [….]“Tom prigodom, o navedenim činjenicama, tužitelj je dao izjavu na zapisnik koju je bez primjedbi potpisao.“

Međutim, takvim pravnim pristupom se očito zanemaruje da je stranka u ranijem inspekcijskom, odnosno prekršajnom postupku, bila u ulozi okrivljenika te je mogla iznositi obranu koja joj je najviše išla u prilog, kako bi kazna bila što blaža i kako se postupak ne bi odugovlačio. Naime, kao što je navedeno, unatoč načelu ignorantia iuris nocet, tijekom provedbe prekršajnog postupka okrivljeni nisu upoznati s time da će nakon tog postupka uslijediti upravni postupci vezani uz novčane obveze. Naime, stranke često tek naknadno kada angažiraju odvjetnika i nakon što se aktivira i upravni postupak naplate dugovanja, pristupe analizi svojeg kretanja i dokazima kojima raspolažu. Međutim, takva reakcija je često zakašnjela s obzirom da su se u praksi, primjerice, okrivljenima već u ranim fazama postupka, predočavali podaci iz Nacionalnog koordinacijskog centra o njihovim prelascima državne granice (iako je praksa  pokazala da ovi podaci ne predstavljaju pouzdanu osnovu), s kojima su se oni složili bez dodatnih provjera ne očekujući daljnje pravne posljedice.

Slijedom navedenog, kako bi ojačala pravna sigurnost te zaštita prava nadzirane osobe u carinskom postupku, te okrivljenika u prekršajnom postupku, ukazuje se korisnim da bi se već tijekom provedbe inspekcijskog nadzora, odnosno provedbe prekršajnog postupka, nadziranim osobama, odnosno okrivljenima trebalo naglasiti da se „rezultati“ tih postupaka mogu koristiti kao dokaz u kasnijim upravnim postupcima naplate obveza koje su proizašle iz radnji obuhvaćenih inspekcijskim nadzorom, odnosno prekršajnim postupkom. Međutim, problematično je što za navedeno postupanje ne postoji izričito uporište u zakonu, već bi se, štoviše, moglo tretirati kao pristranost službene osobe koji vodi postupak, zbog već spomenutog načela ignorantia iuris nocet.

U svakom slučaju, može se zaključiti da bi se u postupanju, na način da se izjave koje je stranka dala u prekršajnom postupku u svojstvu okrivljenika (kada ima pravo i neistinito se braniti, odnosno čak i ne odgovarati na pitanja) koriste kao relevantne u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, mogli detektirati i elementi nepoštenog suđenja s obzirom da se na taj način zajamčena prava osobe okrivljenika u prekršajnom postupku mogu negativno reflektirati na pravo te iste osobe u svojstvu stranke u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu.

Ono što je u praksi izvjesno jest da, pored priznanja počinjenja prekršaja i pravomoćnog prekršajnog naloga, ne postoje veliki izgledi da upravni sud prihvati kao relevantnim dokaze koje okrivljenik naknadno, kao stranka upravnog spora kada osporava zakonitost akta kojim su mu naložene carinske i porezne obveze, predlaže i prilaže kao dokaz svojim tvrdnjama koje su suprotne njegovim izjavama u ranijem prekršajnom postupku (kada je čak imao pravo i ne odgovarati na pitanja).

 

Opće upravno pravo Upravno postupovno pravo carinski postupak prekršajni postupak