Prošlo je skoro četiri mjeseca od objave presude SEU-a u predmetu Kolin, kojom se trebao značajno promijeniti način i mogućnost sudjelovanje turskih, kineskih i ponuditelja iz ostalih trećih zemalja na javnonabavnom tržištu EU. Možda je dobar trenutak za kratku rekapitulaciju što se po tom pitanju događalo kod nas.

Koliko je meni poznato, još uvijek nemamo nijedan postupak javne nabave u kojem je naručitelj u DON-u naveo da isključuje ponuditelje iz trećih zemalja (ispravite me ako sam nešto propustio i previdio). Teško je nagađati o razlozima, ali vjerojatno je riječ o puno nepoznanica koje je ostavila sama Kolin presuda, šutnji nekih od ključnih dionika u Hrvatskoj, ali i strah od viših ponuđenih cijena ako se na ovakav način smanji broj potencijalnih ponuditelja.

MINGO je nedavno objavilo mišljenje o Kolinu, u kojem se odlučilo za – nečinjenje i produljivanje pravne neizvjesnosti, te je odlučilo da će ”nakon primitka uputa od Europske komisije i odgovora na postavljena pitanja o načinu postupanja prema tim gospodarskim subjektima, objaviti detaljnije upute odnosno informacije.”

S druge strane, imali smo nekoliko zanimljivih postupaka pred DKOM-om.

U jednom postupku, žalitelj (pogrešno) navodi kako su naručitelji dužni iz postupka isključiti svakog gospodarskog subjekta iz treće zemlje;

U drugom DKOM kaže da je OK ocjenjivati žalbu ponuditelja iz treće zemlje budući da je – i odabrani ponuditelj iz treće zemlje, ”pa iz tog razloga utvrđenja SEU-a u navedenoj presudi (Kolin) nisu primjenjiva u konkretnom slučaju”;

Ponavljam kako mislim da je Kolin loša presuda – presuda sa točnim glavnim zaključkom (ponuditelji iz trećih zemalja ne smiju imati jednak tretman u EU postupcima javne nabave) ali lošim i manjkavim svim ostalim – to se posebno odnosi na pravnu zaštitu ako se dopusti sudjelovanje ponuditelja iz trećih zemalja u konkretnom postupku javne nabave.

Nekoliko zaključaka;

• Ponuditelji iz trećih zemalja Kolin presudom nisu apsolutno isključeni iz EU javnonabavnih postupaka. Ipak, pristup SEU-a se već i u ovih nekoliko mjeseci pokazao potpuno pogrešnim. Kombinacija ostavljanja naručiteljima puno diskrecije kod odlučivanja sa nikako razrađenim pravilima postupanja dovodi do logičnog otpora isključivanju ponuditelja iz trećih zemalja u DON-ovima. Liberalno dopuštanje sudjelovanja ponuditelja iz trećih zemalja u postupcima javne nabave je protivno interesima EU i gospodarskih subjekata iz EU – koji se na tržištima trećih zemalja susreću sa onim što SEU-u u Kolinu naziva ”prilagodbom rezultata”. Ipak, važno je naglasiti kako SEU nije mogao nametnuti potpunu zabranu pristupa budući da je nužno ostaviti vrata za sudjelovanje ponudelja iz trečih zemalja u nekim postupcima gdje traženog proizvoda u EU možda nema. Ali zato smatram kako je SEU morao navesti kako svaki naručitelj koji namjerava dospustiti sudjelovanje ponuditelja iz trećih zemalja – navedenu potrebu mora i detaljno obrazložiti.
• Čak i ako tumačimo Kolina na način da se neće primjenjivati ako su i odabrani ponuditelj i žalitelj iz treće zemlje (što nisam siguran da je ispravno) – opet ne možete pobjeći od primjene odredaba ZJN-a u koje su transponirane javnonabavne direktive EU na ponuditelje iz trećih zemalja – što SEU u Kolinu izričito zabranjuje.
• Ako naručitelj odluči dopustiti sudjelovanje ponuditelja iz trećih zemalja, vrlo vjerojatno neće koristiti ”prilagodbe rezulata” – iz načelnih i praktičnih razloga. Načelno – ako želi da sudjeluju – neće ih htjeti onemogućiti u ravnopravnom natjecanju. Praktično – još uvijek nemamo nikakve smjernice kako bi to trebalo izgledati. Naručitelji nemaju iste ciljeve kao Europska komisija i ova ovlast koji Komisija ima na temelju Instrumenta za međunarodnu nabavu možda kod naručitelja nije potrebna ni primjerena.
• Naručitelji, DKOM i Visoki upravni sud su i dalje ostavljeni da sami rješavaju ove probleme, dok ne postoji naznaka da će naručitelji (pogotovo oni veliki) isključivati ponuditelje iz trećih zemalja. Naša praksa normativnog ignoriranja ključne sudske prakse se nastavlja.
• Argument kako isključivanjem ponuditelja iz trećih zemalja naručitelji značajno sužavaju tržišno natjecanje je valjan, posebno zato što imamo problem sa vrlo malim brojem ponuditelja u postupcima javne nabave, i divljanje cijena u nabavi radova. Teško je očekivati od naručitelja da u trenutku sastavljanja DON-a zanemare svoj interes i razmišljaju o interesima EU i interesima EU gospodarskih subjekata. Ali interes EU je ovdje ogroman, kao i interes EU gospodarskih subjekata. EU javnonabavno tržište ne funkcionira, iz unutarnjih razloga (premalo prekogranično sudjelovanje) ali i vanjskih – problematične strane subvencije i nedostatak reciprociteta sa trećim zemljama zbog čega su njihovi ponuditelji često u povlaštenom položaju s obzirom na EU ponuditelje. Ovo pokazuje svu praktičnu manjkavost Kolin presude – naručiteljima je dana mogućnost odlučivanja što će raditi sa ponuditeljima iz trećih zemalja – a naručitelji često imaju interese nespojive sa interesima EU i gospodarskih subjekata iz EU.

Dakle, kod nas je izgleda ”business as usual”. Najveća odgovornost ovdje je na manjkavostima Kolin presude, ali bar dio problema se mogao ublažiti proaktivnim djelovanjem ključnih dionika i zakonodavca. Ali – ako ni zakonodavcu nije u interesu isključivati ponuditelje iz trećih zemalja, teško je bilo očekivati išta drugačije.

Uncategorized