1. Uvod

U zadnjih nekoliko mjeseci Sud Europske unije (SEU) donosi nekoliko presuda koje značajno utječu na prava i obveze pružatelja Over-the-top (OTT) usluga[1] koji djeluju na zajedničkom tržištu Europske unije (EU).  Navedeno SEU postiže kroz tumačenje odredbi Direktive o elektroničkoj trgovini[2]. Prva važna nedavna presuda bila je u predmetu C-193/18[3], kojom SEU određuje kako OTT usluge nisu usluge elektroničkih komunikacija (electronic communications services, ECS) već usluge informacijskog društva (information society services, ISS), što značajno liberalizira njihov pravni režim i umanjuje regulatone obveze.[4]

Prije nekoliko dana SEU donosi presudu u predmetu C-18/18[5], kojom određuje doseg obveze uklanjanja informacija pružatelja usluga smještaja informacija[6] sukladno Direktivi o električnoj trgovini.

2. Činjenice predmeta

Eva Glawischnig-Piesczek bila je zastupnica u Nationalratu (Nacionalno vijeće, Austrija), dok Facebook Ireland upravlja Facebookom  za korisnike koji se nalaze izvan SAD-a i Kanade.

Jedan korisnik Facebooka na svom profilu je shareao članak o Glawischnig-Piesczek, koji je popratio svojim uvredljivim i klevetničkim komentarom. Članak i komentar na članak je objavio javno, a ne samo unutar mreže svojih Facebook prijatelja.

Iako je dopisom od 7. srpnja 2016. Glawischnig-Piesczek tražila od Facebooka Ireland uklanjanje tog linka, Facebook Ireland to nije učinio. Stoga  Glawischnig-Piesczek podnosi tužbu Trgovačkom sudu u Beču, koji Facebooku Ireland nameće privremenu mjeru prestanka, odmah i sve do konačnog završetka postupka za dobivanje sudskog naloga, objave i/ili širenja tog linka, što Facebook Ireland i čini, ali samo za područje Austrije.

Visoki zemaljski sud u Beču u žalbenom je postupku potvrdio mjeru donesenu u prvom stupnju. Ipak, presudio je da širenje tvrdnji istovrsnog sadržaja treba prestati samo u odnosu na tvrdnje s kojima su društvo Facebook Ireland upoznali tužiteljica u glavnom postupku, treće strane ili za koje je to društvo saznalo na drugi način.

Obje stranke u glavnom postupku podnijele su reviziju pred Vrhovnim sudom Austrije. Pozvan odlučiti o tome može li se nalog za prestanak, izdan davatelju usluga smještaja informacija na poslužitelju koji upravlja društvenom mrežom s velikim brojem korisnika, također proširiti na tekstualno istovjetne izjave ili izjave istovrsnog sadržaja za koje nema saznanja, Vrhovni sud navodi da se, prema njegovoj sudskoj praksi, takva obveza treba smatrati proporcionalnom kad je davatelj usluga smještaja informacija na poslužitelju već saznao za barem jednu povredu interesa dotične osobe uzrokovanu objavom korisnika i kad se na taj način dokaže rizik počinjenja drugih povreda. Međutim, smatrajući da spor u glavnom postupku otvara pitanja o tumačenju prava EU, Vrhovni sud odlučio je prekinuti postupak i uputiti SEU-u prethodna pitanja o tumačenju članka 15. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini.

3. Relevantni članci Direktive o elektroničkoj trgovini

Pravni okvir postupanja pružatelja OTT usluga, ali i korisnika i nacionalnih sudova određen je člancima 14., 15., i 18. Direktive o elektroničkoj trgovini;

Članak 14.

Smještaj informacija na poslužitelju („hosting”)

1.   Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:

(a) da davatelj nema stvarnog znanja o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji i, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, ne zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija; ili

(b) da davatelj, odmah po dobivanju takvog saznanja ili spoznaje žurno djeluje kako bi uklonio te informacije ili onemogućio pristup informacijama.

(…)

3.   Ovaj članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja i ne utječe na mogućnost da država članica utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa informacijama.

Članak 15.

Nepostojanje obveze praćenja

1.   Države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da pri pružanju usluga iz članaka 12., 13., i 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.

Članak 18.

Mogućnosti tužbe

1.   Države članice osiguravaju da mogućnosti tužbe koje su raspoložive na temelju nacionalnog prava u pogledu djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva omogućava brzo usvajanje mjera, uključujući privremene mjere, za okončanje bilo kojeg navodnog prekršaja i sprečavanje svakog daljnjeg narušavanja interesa stranaka.

4. Argumentacija SEU-a

Ovom presudom pokušava se uspostaviti ravnoteža između prava na zaštitu ugleda i privatnosti korisnika OTT usluga (u ovom slučaju Facebooka), prava pružatelja OTT usluga na zaštitu od nerazmjernih zahtjeva, kao i pravo određenih korisnika na zaštitu od uvredljivih i klevetničkih sadržaja koji se šire internetom (i pogotovo društvenim mrežama, kao vrstom OTT usluga). Također, kao dodatno pitanje se javlja teritorijalni doseg mjera zaštite korisnika. Stoga su glavna pitanja na koja SEU odgovara sljedeća;

a) Može li sud države članice naložiti pružatelju OTT usluge (društvenoj mreži) uklanjanje sadržaja (postova, linkova) čiji je sadržaj istovjetan postu ili linku koji je prethodno proglašen nezakonitom (odlukom nacionalnog tijela ili suda) ili da im blokira pristup, bez obzira na to tko je taj link ili post objavio?

Ovo pitanje je iznimno važno budući da priznaje stvarnu prirodu objava na društvenim mrežama, te nadilazi gramatičko tumačenje ”istovjetnosti” objave. Naime, svaka objava na društvenim mrežama može se širiti i shareati velikom brzinom, i sama činjenica da je odlukom suda naloženo uklanjanje originalne klevetničke objave često neće imati skoro nikakve pozitivne učinke za oštećenu stranu, budući da će često takva objava, sa minimalnim gramatičkim ali ne i sadržajnim izmjenama, biti dalje shareana na profilima drugih korisnika. Također, SEU uspostavlja pravila kako nametnuti obvezu pružatelju OTT usluge (društvenoj mreži) brisanja i/ili blokiranja pristupa istovjetnim postovima i linkovima a da se ne krši nepostojanje obveze praćenja sukladno članku 15. Direktive o elektroničkoj trgovini;

S obzirom na to da društvena mreža olakšava brzo prosljeđivanje informacija koje je pohranio davatelj usluga smještaja informacija na poslužitelju među različitim korisnicima, postoji stvarna opasnost od toga da informaciju koja je ocijenjena nezakonitom kasnije objavi ili podijeli neki drugi korisnik te mreže. U tim okolnostima, kako bi se od predmetnog davatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju moglo postići da spriječi svaku novu štetu dotičnim interesima, nadležni sud može legitimno od tog davatelja zahtijevati da blokira pristup pohranjenim informacijama, čiji je sadržaj istovjetan onomu koji je ranije proglašen nezakonitim, ili da ukloni te informacije, bez obzira na to tko je podnositelj zahtjeva za njezino pohranjivanje. S obzirom na tu istovjetnost sadržaja predmetnih informacija, za nalog izdan u tu svrhu ne može se smatrati da na teret davatelja uspostavlja obvezu da općenito nadzire informacije koje pohranjuje ni opću obvezu da aktivno traži činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na nezakonite aktivnosti u smislu članka 15. stavka 1. Direktive 2000/31. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da pod izrazom „istovrsne informacije” sud koji je uputio zahtjev misli na informacije kojima se prenosi poruka čiji sadržaj u biti ostaje neizmijenjen i koja se zato neznatno razlikuje od onog koji je doveo do zaključka o nezakonitosti. U tom pogledu valja istaknuti da nezakonitost sadržaja informacije ne proizlazi sama po sebi iz uporabe određenih izraza, kombiniranih na određen način, nego iz činjenice da je poruka koja se prenosi tim sadržajem kvalificirana kao nezakonita s obzirom na, kao u ovom slučaju, klevetničke izjave koje se odnose na točno određenu osobu. Iz toga proizlazi da, kako bi nalog za okončanje nezakonite radnje i sprečavanje njezina ponavljanja te svake nove štete za dotične interese mogao djelotvorno postići te ciljeve, taj nalog mora se moći proširiti na informacije čiji je sadržaj, iako u biti prenosi istu poruku, formuliran na nešto drukčiji način zbog upotrijebljenih riječi ili njihove kombinacije u odnosu na informaciju čiji je sadržaj bio proglašen nezakonitim. Naime, u protivnom, i kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev, učinci takvog naloga mogli bi se lako zaobići pohranjivanjem poruka koje su neznatno drukčije od onih koje su prethodno bile proglašene nezakonitima, što bi moglo dovesti do toga da dotična osoba mora pokretati mnoge postupke kako bi ishodila prestanak radnji kojih je žrtva.

Također, SEU uspostavlja obvezu nacionalnog suda da pružatelju OTT usluga (društvenoj mreži) na dovoljno određen način naznači kriterije na temelju kojih će pretraživati i uklanjati postove i linkove koji su ”istovjetni” linku ili postu koji je proglašen nezakonitim. Ti kriteriji su posebno važni, budući da ih nema, društvenu mrežu bi se obvezivalo na praćenje informacije koje prenose ili pohranjuju, što je protivno članku 15. stavku 1. Direktive o elektroničkoj trgovini;

U tom pogledu valja navesti da iz uvodne izjave 41. Direktive 2000/31 proizlazi da je zakonodavac Unije njezinim donošenjem želio uspostaviti ravnotežu između različitih interesa. Tako članak 15. stavak 1. Direktive 2000/31 podrazumijeva, među ostalim, da se cilj naloga iz članka 18. stavka 1. te direktive u vezi s njezinom uvodnom izjavom 41. – tj. osobito djelotvorna zaštita ugleda i časti osobe – ne može postići prekomjernom obvezom koja se nameće davatelju usluga smještaja informacija na poslužitelju. S obzirom na prethodno navedeno, bitno je da istovrsne informacije na koje se odnosi točka 41. ove presude sadržavaju posebne elemente koje je odgovarajuće odredio autor naloga, kao što su ime osobe na koju se odnosi prethodno utvrđena povreda, okolnosti u kojima je ta povreda bila utvrđena kao i sadržaj istovrstan sadržaju koji je proglašen nezakonitim. Razlike u formulaciji tog istovrsnog sadržaja u usporedbi sa sadržajem koji je proglašen nezakonitim ni u kojem slučaju ne smiju biti takve da davatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju prisiljavaju da samostalno ocijeni taj sadržaj.

b) Može li sud države članice naložiti pružatelju OTT usluge (društvenoj mreži) da učinke takvog naloga proširi na svjetsku razinu, odnosno da ih ne zadržava unutar države članice i/ili EU?

Ovo pitanje postaje važno budući da je Facebook Ireland prvotno na nalog austrijskog suda ograničio pristup klevetničkom postu isključivo na teritoriju Austrije, odnosno korisnicima koji pristupaju s austrijskih IP adresa. Korisnost takvog rješenja je upitna, budući Facebook nije nacionalna austrijska društvena mreža, te na ovaj način takvoj objavi pristup imaju korisnici iz drugih država. Također, ograničavanje pristupa samo na nacionalnoj razini može se vrlo lako zaobići korištenjem široko dostupnih VPN (Virtual private network) usluga;

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da Direktiva 2000/31, kao što to osobito proizlazi iz njezina članka 18. stavka 1., u tom pogledu ne predviđa nikakvo ograničenje, uključujući teritorijalno, dosega mjera koje države članice mogu donijeti u skladu s tom direktivom. Slijedom toga i uzimajući u obzir i točke 29. i 30. ove presude, Direktivi 2000/31 ne protivi se to da navedene mjere izdavanja naloga proizvode učinke na svjetskoj razini. Međutim, iz uvodnih izjava 58. i 60. te direktive proizlazi da je, uzimajući u obzir svjetsku dimenziju elektroničke usluge, zakonodavac Unije smatrao da je u tom području potrebno osigurati dosljednost pravila Unije s pravilima koja se primjenjuju na međunarodnoj razini. Na državama je članicama da osiguraju da mjere koje donose i koje proizvode učinke na svjetskoj razini odgovarajuće uzimaju u obzir potonja pravila.

5. Zaključak

Ovom presudom SEU nameće dodatne obveze određenim pružateljima OTT usluga, koje se odnose na zaštitu korisnika od uvredljivog i klevetničkog sadržaja na društvenim mrežama. Posebno treba pohvaliti širenje obveze ”skidanja” takvog sadržaja i na slučajeve kada je sadržaj sharean dalje društvenom mrežom, pa čak i kada je forma malo promijenjena, ali sadržaj ostaje isti. Isto tako, traženje od društvene mreže da nađe taj ostali sadržaj se ne može smatrati uvođenjem obveze praćenja koja je zabranjena člankom 15. Direktive o elektroničkoj trgovini. Također, potvrđivanje da nacionalni sud ima pravo tražiti ”skidanje sadržaja” na svjetskoj razini ukazuje na činjenicu da SEU razumije ograničenja i nepravednost rješenja kada društvena mreža ograniči pristup klevetničkom i uvredljivom sadržaju samo za IP adrese iz određene zemlje.

Ipak, presuda ostavlja i određene nedoumice. SEU ne uspostavlja dovoljno jasne smjernice kako će društvena mreža ili nacionalni sud utvrditi što će se smatrati ”istovjetnim” sadržajem, te kako će društvena mreža takav ”istovjetni” sadržaj utvrđivati, pogotovo zato što SEU posebno naglašava kako ”razlike u formulaciji tog istovrsnog sadržaja u usporedbi sa sadržajem koji je proglašen nezakonitim ni u kojem slučaju ne smiju biti takve da davatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju prisiljavaju da samostalno ocijeni taj sadržaj”. Dakle, društvena mreža će možda morati biti prisiljena ocjenjivati koji je to točno ”istovrstan” sadržaj, a ujedno joj je to i izričito zabranjeno.

Dodatna nejasnoća se javlja kod mogućnosti obveze uklanjanja uvredljivog i klevetničkog sadržaja na svjetskoj razini. Naime, SEU odbvezuje države članice da u tim situacijama vode računa o ”osiguranju dosljednosti pravila Unije s pravilima koja se primjenjuju na međunarodnoj razini ”. Ipak, nigdje ne navodi na koja se to točno međunarodna pravila i konvencije odnosi, te u određenoj mjeri države članice ostavlja u neizvjesnosti.

---

[1] OTT usluge može se definirati kao usluge koje se pružaju preko mreža operatera elektroničkih komunikacija a za koje operateri elektroničkih komunikacija ne ostvaruju (direktnu) dobit, koje mogu biti naplatne ili nenaplatne za krajnje korisnike, te koje su u direktnom tržišnom natjecanju sa uslugama koje pružaju operateri elektroničkih komunikacija (kao što su SMS, mobilna telefonija ili IPTV).

[2] Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) SL L 178, 17.7.2000., str. 1–16.

[3] Presuda SEU od 13. lipnja 2019, u predmetu C-193/18, Google LLC v. Savezna Republika Njemačka.

[4] Detaljna analiza te presude ja na sljedećem linku; https://informator.hr/clanci/presuda-suda-europske-unije-kao-vazan-korak-u-regu-dscpq

[5] Presuda SEU-a od 3. listopada 2019. u predmetu Glawischnig-Piesczek v. Facebook Ireland Limited.

[6] Status pružatelja usluga smještaja informacija imati će veliki broj pružatelja OTT usluga, budući da njihov značajan broj omogućuje korisnicima pohranu podataka na vlastitim serverima. Tako će to biti pružatelji OTT usluga za chat (Whatsapp, Viber, Signal, Telegram i sl.), budući da se chatovi i poruke (uz enkripciju) pohranjuju na serverima pružatelja usluga. Također, to će biti i sve društvene mreže, budući da se sadržaj (profili, objave, linkovi, statusi, tweetovi i sl.) također pohranjuju na serverima tih društvenih mreža. Dakle, svaki pružatelj OTT usluga koji ima određenu socijalnu komponentu biti će pružatelj usluga smještaja informacija. Također, to mogu biti i pružatelji OTT usluga koji pružaju usluge streaminga audio i video sadržaja. Npr., Deezer, servis za streaming glazbe, daje svojim korisnicima mogućnost uploada vlastitih pjesama i albuma na svoje servere, kako bi ta glazba korisnicima bila dostupna unutar Deezer aplikacije na svim uređajima korisnika.

Elektroničke komunikacije Mrežne industrije Elektroničke komunikacije Facebook OTT Usluge Sud Europske unije