O nadležnosti za utvrđivanje uspješnosti mjera samokorigiranja

Člankom 57. stavkom 6. Direktive 2014/24/EU (kojim je uređen institut samokorigiranja) nigdje se ne navodi koje će tijelo biti nadležno za ocjenu mjera samokorigiranja koje je poduzeo gospodarski subjekt kojem prijeti isključenje iz postupka javne nabave. Tako je državama članicama ostavljeno da odluče koje će to tijelo biti. To je u skladu sa odredbama članka 57. stavka 7. Direktive 2014/24/EU, kojim se državama članicama izričito daje ovlast određivanja provedbenih uvjeta za institute isključenja i samokorigiranja svojim zakonima i drugim propisima (naravno, uzimajući u obzir pravo EU).

U ovom kontekstu posebno je važan paragraf 102. preambule Direktive 2014/24/EU, kojim se navodi sljedeće;

(…)

Gospodarski subjekti trebali bi imati mogućnost zatražiti da se preispitaju mjere sukladnosti poduzete u svrhu mogućeg uključivanja u postupak nabave. Međutim, države članice same bi trebale utvrditi točne postupovne i materijalne uvjete primjenjive u takvim slučajevima. Države članice trebale bi posebno biti slobodne odlučiti žele li dozvoliti pojedinim javnim naručiteljima izvršavanje relevantnih procjena ili provjeriti taj zadatak drugim tijelima na središnjoj ili decentraliziranoj razini.

Dakle, ovdje se pojašnjava kako države članice mogu odlučiti žele li procjenu poduzetih mjera samokorigiranja ostaviti naručiteljima, ili će za to nadležnim proglasiti posebno (središnje ili decentralizirano tijelo).

Naš zakonodavac u članku 255. ZJN-a navodi sljedeće;

(1) Gospodarski subjekt kod kojeg su ostvarene osnove za isključenje iz članka 251. stavka 1. i članka 254. stavka 1. ovoga Zakona može javnom naručitelju dostaviti dokaze o mjerama koje je poduzeo kako bi dokazao svoju pouzdanost bez obzira na postojanje relevantne osnove za isključenje.

(…)

(3) Mjere koje je poduzeo gospodarski subjekt ocjenjuju se uzimajući u obzir težinu i posebne okolnosti kaznenog djela ili propusta te je obvezan obrazložiti razloge prihvaćanja ili neprihvaćanja mjera.

(4) Javni naručitelj neće isključiti gospodarskog subjekta iz postupka javne nabave ako je ocijenjeno da su poduzete mjere primjerene.

Iako su citirane odredbe (namjerno ili nenamjerno) sročene neodređeno (dokazi se dostavljaju javnom naručitelju, ali odredbe o ocjeni dokaza navedene u pasivu i ne može se nedvojbeno zaključiti tko bi ocjenu trebao izvršiti), u RH će prikladnost mjera samokorigiranja ocjenjivati naručitelji. Navedeno proizlazi iz neodređivanja bilo kojeg drugog tijela ZJN-om, ali i iz postojeće prakse DKOM-a.1

U teoriji na europskoj razini je dosta zastupljen stav kako bi prikladnije rješenje bilo da države članice odredbe posebno tijelo koje će ocjenjivati uspješnost mjera samokorigiranja gospodarskih subjekata. Za takvu ocjenu se navodi više razloga. Tako Arrowsmith navodi kako je određivanje centraliziranog tijela bolje rješenje jer se na taj način osigurava veća usklađenost i predvidivost prakse, kao i bolje korištenje dostupnih resursa i donošenje kvalitetnijih odluka nego da ih svaki naručitelj donosi zasebno.2 Hjemeng i Soreide navode kako bi naručitelji mogli biti koncentrirani samo na svoje uže interese za nabavom najkvalitetnijih proizvoda po najpovoljnijoj cijeni, te da bi zato mogli biti skloniji uvažiti mjere samokorigiranja od gospodarskih subjekata za koje su uvjereni da im to mogu pružiti bez obzira na to što su mjere samokorigiranja neadekvatne. Stoga zaključuju da je puno kvalitetnije rješenje takve odluke prebaciti na odvojeno tijelo. 3

Tako se javlja pitanje; je li se naš zakonodavac trebao odlučiti za određivanje jednog (centraliziranog) tijela koje će procjenjivati poduzete mjere samokorigiranja gospodarskih subjekata? Iako uvažavam stavove kolega citiranih supra, te i dalje mislim da pristup koji je odabrao naš zakonodavac ima i prednosti ali i mane4, mislim da je u hrvatskom kontekstu ocjenjivanje poduzetih mjera samokorigiranja od strane naručitelja – ispravan pristup.

Naime, određivanje jednog centraliziranog tijela za ocjenu poduzetih mjera samokorigiranja prouzrokovalo bi više problema nego što bi ih riješilo.

Prije svega, to se odnosi na probleme koji bi nastali u provođenju postupka javne nabave, ali i korištenja pravnih lijekova. Zamislimo situaciju u kojoj je zakonodavac odlučio da će centralizirano tijelo odlučivati o prikladnosti poduzetih mjera samokorigiranja. Pitanje koje se nužno postavlja je na temelju kojeg postupovnog propisa će takvo centralizirano tijelo donositi svoje odluke? Takav postupak morao bi imati jasna postupovna jamstva za gospodarskog subjekta, budući da će odluka imati dalekosežne posljedice na njegova prava i obveze. Također, smatram da bi se gospodarskom subjektu moralo omogućiti pravo na korištenje pravnog lijeka protiv odluke takvog centraliziranog tijela. Što nas dovodi do sljedećeg pitanja; kako će odluka centraliziranog tijela utjecati na tijek javnonabavnog postupka i na korištenje pravnih lijekova? Jedino je logično da naručitelj ne može nastaviti s postupkom nabave dok centralizirano tijelo ne odluči o prikladnosti mjera samokorigiranja gospodarskog subjekta. Ako centralizirano tijelo odluči da mjere nisu bile prikladne, naručitelj može donijeti odluku o odabiru. Sada su moguće situacije u kojima gospodarski subjekt koriste neki neodređeni pravni lijek i protiv odluke centraliziranog tijela, ali i protiv odluke o odabiru. Takav pravni paralelizam dostupnih pravnih lijekova unio bi dodatnu zbrku u naš pravni sustav. Jedina alternativa bi bila da protiv odluke centraliziranog tijela žalba nije dopuštena, ali time bi se na nedopušten (i potencijalno neustavan) način zadiralo u prava gospodarskog subjekta.

S druge strane, javlja se pitanje koje tijelo odrediti kao tijelo nadležno za ocjenu poduzetih mjera samokorigiranja? Kako je DKOM već nadležan za rješavanje o žalbama protiv odluka o odabiru, upitno je koliko bi imalo smisla uvesti paralelizam djelovanja u ovom pitanju. Zamislivo je da se ta problematika prebaci u nadležnost AZTN-a ili Središnjeg ureda za nabavu, ali sva ta rješenja u kombinaciji sa glavnim postupovnim problemima prikazanim supra čine ovaj pristup neodrživim u našem pravnom kontekstu.

Pristup koji je odabrao zakonodavac izbjegava sve navedene probleme. Naručitelji će sami odlučivati o prikladnosti poduzetih mjera samokorigiranja. DKOM pruža pravnu zaštitu protiv argumentacije naručitelja u tim pitanjima. Tako se odigurava relativna ujednačenost prakse, omogućuje se nadzor naručitelja i kada neopravdano isključuju gospodarske subjekte koji su poduzeli prikladne mjere samokorigiranja kroz žalbe tih gospodarskih subjekta, ali i nadzor naručitelja kada su prihvatili samokorigiranja koja nisu trebali prohvatiti, kroz žalbe gospodarskih subjekata koji zbog takvih odluka naručitelja nisu završili kao odabrani ponuditelji.

Javna nabava

  1. Vidi, npr., rješenje DKOM-a od 14. ožujka 2018., KLASA: UP/II-034-02/18-01/90, URBROJ: 354-01/18-7.
  2. Arrowsmith, S., The Law of Public and Utilites Procurement (Vol 1), Sweet and Maxell 2014., str. 1272.
  3. Hjelmeng, E., Soreide, T., Debarment in Public Procurement: Rationales and Realization, poglavlje u Racca, G. M., Yukins, C. (eds.), Integrity and Efficiency in Sustainable Public Contracts, Bruylant 2014., str. 217.
  4. Vidi Turudić, M., Komentar Zakona o javnoj nabavi, Zgombić i partneri 2018., str. 446.

Leave a Reply

%d bloggers like this: