1. UVOD

Prije nekoliko dana u medijima je objavljeno kako je Visoki prekršajni sud (VPS) potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu (OPSZ) kojom je Hrvatskom telekomu (HT) potvrđena novčana kazna u iznosu od 36 milijuna kuna. ¹

Presudu možete pročitati ovdje, a činjenično stanje je otprilike ovakvo; inspektor Hrvatske agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM) nazvao je službu za korisnike HT-a, predstavio se kao otac koji želi ugovoriti uslugu za svog sina, te potajno snimio djelatnicu službe za korisnike koja mu je rekla da traženu tarifu (”Najbolja L”) može ugovoriti jedino ako već ima ugovorene druge fiksne usluge HT-a (paket Magenta 1). Kako sukladno regulatornim obvezama nametnutim od strane HAKOM-a HT takvu uslugu ne smije vezivati za postojanje drugih već ugovorenih usluga, te je prethodno morao HAKOM-u dostaviti dokaz o provedenom testu istiskivanja marže,² HT-u je VPS potvrdio kaznu u iznosu od 36 milijuna kuna.

Presuda je pobudila interes javnosti i zbog načina pribavljanja dokaza u upravnog i prekršajnog postupka koji nije i ne bi smio biti čest (tajno snimanje) ali i zbog iznosa novčane kazne (koji i za pravnu osobu veličine HT-a nije zanemariv). Detaljnim čitanjem žalbenih navoda HT-a i obrazloženja VPS-a nameće se nekoliko važnih pitanja koja ću pokušati adresirati.

2. TAJNO SNIMANJE

Tajno snimanje u ovom predmetu je rezultiralo jednim od temeljnih dokaza osuđujuće presude OPSZ-a. U svojoj žalbi HT (inter alia) navodi kako je riječ o neovlaštenom zvučnom snimanju koje je zakonom zabranjeno. Dalje, HT navodi kako je tajno snimanje ”striktno propisano kao izvanredna mjera zato sto se većina zločina ili u ovom slučaju prekršaja mogu dokazati i blažim i manje nametljivim dokazima, pa ako je okrivljena pravna osoba kriva za prekršaj koji joj se stavlja na teret, inspektor je mogao zakonitim dokazima isto pokušati dokazati.” HT dalje navodi kako se u razgovoru inspektor nije predstavio kao inspektor, niti je napomenuo da se u tom trenutku odvija inspekcijski nadzor. Prema istraživanju HT-a, takvo ponašanje nije dozvoljeno u nijednoj državi članici EU, a Europski sud za ljudska prava (ESLJP) ima uspostavljenu praksu kako se pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života mora odnositi i na aktivnosti poslovne prirode. HT dalje navodi kako ovakva ovlast inspektora nije propisana zakonom, što znači da pravni subjekti nisu upoznati sa takvom mogućnošću djelovanja inspektora te nemaju prikladna pravna sredstva za osporavanje ovakvog postupanja.

VPS u svom obrazloženju navodi kako je snimka razgovora – zakonita, budući da sam HT ističe upozorenja prije početka razgovora da se razgovor snima, čime se HT odrekao prava na tajnost takvog ophođenja, pa se nikako ne može smatrati da bi time što je izvršeno snimanje razgovora i od strane inspektora, bila povrijeđena privatnost osobe, u konkretnom slučaju agentice HT-a. VPS smatra kako na taj način nije došlo do povrede odredbi članka 10. stavka 2. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, kojom je propisano da su nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ill međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, osim u slučaju iz stavka 3. ovog članka.

Mislim kako je argumentacija VPS-a ovdje upitna. Naime, istina je kako djelatnici službe za korisnike (SZK) na početku svakog razgovora ističu kako se razgovor snima. Ipak, nastavkom tog razgovora i djelatnik SZK i korisnik daju pristanak isključivo za snimanje razgovora od strane operatera (HT-a), a ne trećih osoba. Djelatnik SZK daje suglasnost na snimanje svog poslodavca HT-a isključivo sa ciljem kontrole kvalitete pružene usluge. Nikako se ne može reći da je pristankom na snimanje od strane poslodavca djelatnik HT-a dao pristanak na svako drugo snimanje razgovora. Logika VPS-a bi značila da su pristankom snimanja od strane HT-a i djelatnik SZK i korisnik onda dali bjanko pristanak na svako moguće snimanje, uključujući npr. snimanje USKOK-a za koje nije dobiven sudski nalog, te da se takva snimka onda zakonito može koristiti u eventulanim sudskim postupcima i protiv djelatnika HT-a i protiv inspektora.

Budući da se VPS referira na Kazneni zakon, upućujem na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH)³ od 14. studenog 2013, gdje se navodi sljedeće;

Prema tome, iz spomenutih normi proizlazi da se mjera tajnog snimanja razgovora može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku samo ako je određena po istražnom sucu, dakle bez obzira je li sniman privatni ili kakav drugi razgovor, odnosno je li taj razgovor bio namijenjen osobi koja ga je snimala ili je snimanje obavio predstavnik državne vlasti. Nasuprot tome, tehnička snimka razgovora koja je obavljena bez odobrenja istražnog suca može biti dokaz u kaznenom postupku samo ako je snimljena osoba pristala na snimanje jer se pristankom dragovoljno odrekla prava proklamiranog u čl. 36. Ustava, a koji stav je izražen i u ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Dakle, smatram kako se navedena snimka mogla upotrijebiti kao dokaz jedino da je inspektor na početku razgovora napomenuo da i on snima razgovor, te da je djelatnica HT-a dala pristanak na snimanje. Jedino na taj način bi snimanje od strane HT-a i od strane inspektora bilo recipročno.

3. TUMAČENJE ČLANKA 158. STAVKA 5. PREKRŠAJNOG ZAKONA

Člankom 158. stavkom 5. Prekršajnog zakona (PZ) ⁴ propisano je sljedeće;

Ako je ovlaštena službena osoba tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora neposredno opažala radnju počinjenja prekršaja ili to neposredno utvrdila odgovarajućim tehničkim uređajima i o tome sačinila službenu bilješku ili tehničku snimku, službena bilješka i tehnička snimka dokazi su u prekršajnom postupku. Kao dokaz u prekršajnom postupku mogu se koristiti i zapisnici koje su tijela nadzora sačinila obavljajući nadzor prema posebnim propisima, ako su ti zapisnici sačinjeni prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku ili posebnim propisima kojima se uređuje nadzor.

OPSZ je u prvostupanjskoj presudi na temelju citiranog stavka opravdao korištenje snimke pribavljene tajnim snimanjem. HT u žalbi navodi kako HAKOM nije tijelo državne uprave jer na stranicama HAKOM-a je navedeno da je HAKOM samostalna, neovisna i neprofitna pravna osoba s javnim ovlastima.

HT je ovdje u potpunosti u pravu. Stavkom 5. članka 158. PZ-a se zaista navedena ovlast opažanja i snimanja počinjenja prekršaja vezuje isključivo za tijela državne uprave. HAKOM, kao neovisna regulatorna agencija normativno nije tijelo državne uprave, kao što i doktrinarno to ne smije biti, jer bi se karakterizacija HAKOM-a i ostalih neovisnih regulatora (npr. HERA, AZTN, ali recimo i ured Povjerenika za informiranje) kao tijela državne uprave izravno kosilo s njihovom ulogom u domaćem pravnom poretku.

Naime, neovisni regulatori, da bi mogli izvršavati svoju zadaću, moraju biti neovisni u dva smjera; od subjekata koje nadziru ali i od izvršne vlasti. Upravo zato se normativno ističe njihova neovisnost, koja se dodatno potvrđuje izdvajanjem tih tijela iz sustava državne uprave i njihovom izravnom podređenošću Saboru. Kada bi neovisni regulatori bili tijela državne uprave, oni bi bili tijela podređena tijelima izvršne vlasti (resorna Ministarstva, Vlada), te ne bi bilo riječi o njihovoj neovisnosti.

Ali, čak i kada bi predmetni stavak 5. uključivao i druga javnopravna tijela a ne samo tijela državne uprave, ovaj stavak u konkretnom predmetu ne bi bio primjenjiv, te smatram da ovakva njegova primjena od strane OPSZ-a dvojbena. Naime, očito je kako je odredba iz stavka 5. članka 158. Prekršajnog zakona namijenjena slučajevima u kojima se inspektor nađe u situaciji da izravno promatra počinjenje prekršaja, bez svog sudjelovanja na ijedan način. Na primjer; inspektor provodi okolišni inspekcijski nadzor u nekom postrojenju, primjeti opasne tvari u postrojenju koje je pravna osoba morala ukloniti a nije, te inspektor navedeno odluči snimiti. Takva snimka bi se u duhu stavka 5. članka 158. PZ-a mogla koristiti kao dokaz. Također, za tumačenje dijela stavka 5. koji se odnosi na neposredno utvrđenje počinjena prekršaja tehničkim uređajem i o čemu je sačinjena tehnička snimka, upućujem na praksu VPS-a kod sprječavanja nereda na sportskim natjecanjima. ⁵ Tako VPS navodi da se ne mogu prihvatiti izneseni žalbeni navodi da navedena tehnička snimka, na kojoj prvostupanjski sud temelji svoju odluku o krivnji, nije dokaz, s obzirom da tehničke snimke tj. videosnimke ukoliko su vid opće sigurnosti su dokaz. Takav stav temelji na predmetnom stavku 5. članka 158. PZ-a, ali i na članku 79. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ⁶ kojim je propisano sljedeće;

1) Radi sprječavanja kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti i prekršaja, policija može snimati javna mjesta audio – video uređajima.

(2) Kad postoji opasnost da prilikom javnog okupljanja dođe do ugrožavanja života i zdravlja ljudi ili imovine, policija je ovlaštena obaviti audio – video snimanje i fotografiranje javnog skupa.

(3) Policija mora namjeru o snimanju iz stavka 1. i 2. ovog članka prethodno javno objaviti.

Dakle, ako policija namjerava obavljati snimanje – takvu namjeru mora prethodno javno objaviti. Čak i ovo rješenje iz naizgled nepovezanog zakona sugerira da je inspektor morao naznačiti da snima razgovor. Ili inspektori elektroničkih komunikacija imaju veće ovlasti od policije?

U ovom predmetu inspektor je neodvojiv subjekt prekršaja. Naime, inspektor nije mogao uočiti počinjenje prekršaja, budući da prekršaja (čak i da on postoji i da se složimo sa VPS-om) nije ni bilo prije inspektorovog poziva službi za korisnike HT-a. Dakle, inspektor nije uočio počinjenje prekršaja i počeo snimati, već je nazvao i počeo snimati u nadi da će do prekršaja doći. Upravo zato smatram da se na tako pribavljenu snimku nikako ne može primjeniti stavak 5. članka 158. PZ-a.

Ovdje je važno napomenuti kako se VPS na ove žalbene navode HT-a – nije ni osvrnuo.

3. ZAKLJUČNO

Mislim kako sve navedeno supra baca sumnju na zakonitost izvođenja dokaza, pa tako i presude VPS-a. U presudi ima još važnih materijalnih pitanja; HT se u žalbi uopće ne osvrće na navode kako je morao HAKOM-u pravovremeno dostaviti test istiskivanja marže za pružanje tarife ”Najbolja L”, dok VPS neuvjerljivo objašnjava zašto nije uzimao u obzir činjenicu da je HT priložio ugovore iz kojih je vidljivo da je tarifa “Najbolja L” ugovarana i neovisno o Magenti 1. Dodatno, HT smatra i kako je kazna trebala biti određena na temelju financijskog izvješća HT-a za 2020. godinu, budući da je to izvješće u trenutku vođenja inspekcijskog postupka bilo zadnje dostupno. Takav stav temelji na članku 118. stavku 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ⁷ (ZEK), kojim je propisano sljedeće;

Novčanom kaznom u iznosu od 1% do najviše 10% ukupnoga godišnjeg bruto prihoda od obavljanja djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, ostvarenog u godini počinjenja prekršaja, a koji je utvrđen službenim financijskim izvješćima za tu godinu, odnosno posljednjim dostupnim službenim godišnjim financijskim izvješćima, kaznit će se za prekršaj pravna osoba (…).

Mislim da HT pogrešno tumači navedenu odredbu. Naime, smatram kako je cilj i svrha ove odredbe uputiti prijenjivača na korištenje primarno financijskog izvješća za godinu u kojoj je počinjen prekršaj. Kako je moguće da u trenutku počinjenja prekršaja takvo izvješće još uvijek ne postoji, omogućuje se primjenjivaču i korištenje nekog starijeg dostupnog financijskog izvješća, a nikako nekog od financijskih izvješća za godine nakon godine počinjenja prekršaja. Također, ne vidim osnovu za izdvajanje financijskog izvješća HT-a za relevantno tržište elektroničkih komunikacija od ostalih djelatnosti HT-a u svrhu određivanja iznosa kazne, kako to traži HT u svojim žalbenim navodima.

Uncategorized

1. Vidi ovdje.
2. Za više o navedenom testu vidi na HAKOM-ovoj stranici, ali (možda detaljnije) i o istiskivanju marže (margin squeeze) općenito možete vidjeti detaljno u ovom dokumentu OECD-a.
3. Kzz 38/11-5.
4. NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17.
5. Vidi ovdje.
6. NN 76/09, 92/14, 70/19.
7. NN 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17.