Ekonomski utjecaj ”nelojalne konkurencije” iz trećih zemalja na zajedničko tržište Europske unije (EU) već je dugi niz godina prepoznat kao ozbiljna prepreka razvoju zajedničkog tržišta općenito, ali i zajedničkog tržišta javne nabave. Posebno se može primijetiti kako EU u posljednjih nekoliko godina počinje poduzimati ozbiljne korake u rješavanju tog problema.

U tom smislu je podsjećam na sljedeće;

• Komunikacija Europske komisije s restriktivnim tumačenjem članka 25. Direktive 2014/24/EU
• Instrument za međunarodnu nabavu
• Prijedlog Akta s nultom neto stopom emisija
• Mišljenje nezavisnog odvjetnika Rantosa u predmetu C-255/22 pred Sudom Europske unije (SEU)

O svemu navedenom sam već pisao u ovom blogpostu. Ono što se više-manje može iščitati između redaka je kako su navedene mjere namijenjene borbi protiv nelojalne konkurencije iz trećih zemalja (država koje nisu članice ili kandidati za članstvo u EU, država koje nisu članice WTO-a te država koje nemaju potpisan nikakav primjenjiv trgovinski sporazum sa EU) – a poglavito Kine.

Novi u nizu pravnih instrumenata koji ima istu svrhu u Europskom parlamentu izglasan je jučer (3. listopada 2023.) – Instrument protiv prisile (Anti-Coercion Instrument – ACI). Svrha ACI-a je omogućiti EU alate da spriječi zabranjen utjecaj trećih zemalja na suverene odluke EU i/ili država članica kroz politički obojane i netržišne ekonomske mjere.

Suptilnosti oko toga koja je treća zemlja najviše zaslužna za usvajanje ACI-a nema. Čak i u službenim press izvješćima Europskog parlamenta kao primjer potrebe za ACI-jem navodi se slučaj Litve i Kine.

U lipnju 2021. Litva je objavila kako će unaprijediti trgovinske odnose sa Tajvanom. Nekoliko mjeseci nakon te objave, litavske tvrtke navode poteškoće u obnavljanju i ispunjenju ugovora sa kineskim tvrtkama, te prijavljuju probleme sa dobivanjem svojih pošiljki i nemogućnost podnošenja carinskih dokumentacija. Navedeno djelovanje Kine i kineskih tvrtki – instrumentaliziranih od strane Kine – ima sve obilježja političke ucjene protiv koje se EU ACI-jem želi boriti.

Usvojeni tekst ACI-ja je dostupan ovdje. U preambuli se odbacuje bilo kakva vrsta pritiska na suverene odluke svake države, te se ističe nužnost postojanja zakonitih i na međunarodnom pravu utemeljenih alata kojima EU može odgovoriti na takve izazove. Ističe se kako države članice samostalno ne mogu odgovoriti na ekonomsku prisilu trećih zemalja, budući da će takvi potezi često biti u nadležnosti zajedničke trgovinske politike EU. Stoga je nužno da EU usvoji alate kojima će moći reagirati u ime država članica.

Prisila se definira kao po međunarodnom pravu nedopušteno djelovanje kojim država koristi mjere poput trgovinskih ili investicijskih ograničenja kako bi od druge zemlje ishodila djelovanje ili propuštanje djelovanja koje druga država nije obvezna učiniti po međunarodnom pravu i koje spada pod njene suverene ovlasti.

Postupak utvrđivanja postojanja prisile ugrubo je postavljen ovako;

• Europska komisija provjerava postoji li ekonmska prisila na temelju informacija prikupljenih od npr. Europskog parlamenta, država članica, ali i fizičkih i pravnih osoba
• Ako Europska komisija smatra da postoji ekonomska prisila, predati će prijedlog Vijeću u kojem navodi svoje zaključke i predlaže odluku kojom se utvrđuje postojanje ekonomske prisile
• Vijeće ima rok od osam tjedana u kojem mora donijeti odluku
• Ukoliko Vijeće donese odluku kojom utvrđuje postojanje ekonomske prisile, Europska komisija će trećoj zemlji omogućiti konzultacije i naknadu štete EU
• Ukoliko konzultacije ne uspiju i ne bude (zadovoljavajuće) naknade štete, Europska komisija će usvojiti mjere protiv treće zemlje

ACI predstavlja novi korak u zaštiti zajedničkog tržišta od nelojalne konkurencije, te u zaštiti EU ponuditelja kada posluju u trećim zemljama – što je posebno važno za postupke javne nabave. Ipak, u ACI-ju je naglasak stavljen na korištenje ekonomskih alata na neekonomski način – za protupravno postizanje političkih ciljeva. Treće zemlje još uvijek na temelju ugovora o javnoj nabavi izvršavaju velike i važne infrastrukturne projekte u državama članicama. Zamislive su situacije u kojima gospodarski subjekti trećih zemalja namjerno otežu i kompliciraju izvršenje ukoliko se njihovoj matičnoj zemlji ne svidi neka suverena politička odluka države članice u kojoj se ugovor izvršava. Važno je zapamtiti da takvi gospodarski subjekti u ovim situacijama ne moraju slijediti poslovnu logiku i vlastite poslovne interese, jer ih njihova matična (treća) zemlja iskorištava kao sredstvo političkog pritiska.

Smatram kako je ACI svakako još jedan korak u pravom smjeru, ali kao i kod ranije spomenutog Instrumenta za međunarodnu nabavu, jako puno toga će ovisiti u načinu na koji će ga Europska komisija i Vijeće primjenjivati. Naime, sam tekst sadrži velik broj ograda i daje Europskoj komisiji jako puno diskrecije u utvrđivanju hoće li neko djelovanje treće zemlje smatrati ekonomskom prisilom prema državi članici ili ne.

Uncategorized Europska komisija Europska unija Javna nabava Kina treće zemlje zajedničko tržište