“Suspendirajmo ZJN, što je najgore što se može dogoditi?”
Ministar graditeljstva Štromar jučer je predstavio prijedlog Zakona o obnovi zgrada oštećenih u potresu na području Zagreba i okolice (Prijedlog zakona). O kategorijama objekata za obnovu i iznosima naknada i pokrivanja troškova moći ćete pročitati drugdje. Predmet ovog posta je ideja da se Prijedlogom zakona suspendira Zakon o javnoj nabavi (ZJN).[1]
U medijima su navedeni sljedeći detalji o suspenziji ZJN-a u obnovi Zagreba;
- ne bi se provodili javni natječaji, već bi se izvođači radova birali javnim pozivom,[2]
- cilj suspenzije ZJN-a je ubrzati proces koji postojeći postupci inače znatno usporavaju,[3]
- neće biti moguće podnijeti žalbe koje su često odugovlačile početak radova,[4]
- Ministar Štromar je objasnio kako „se neće raditi po ZJN-u, ali će se provoditi javna nabava, ali ubrzana“ (sic!),
- Prijedlog zakona će sadržavati članke koji se odnose na „nadzor radova i nadzor trošenja novca“, čime će se, kaže ministar Štromar, osigurati transparentnost; „Sva uložena sredstva morat će proći proceduru kontrole, a na kraju će revizija napraviti sve u detalje“.[5]
Jako je nezahvalno pisati tekst o zakonskom prijedlogu na temelju napisa u medijima, dok nije službeno objavljen. Ipak, u ovom slučaju ću učiniti iznimku, kao poticaj i doprinos raspravi za koju mislim da moramo početi voditi prije nego kasnije.
Zagreb je pogodio potres koji je odnio ljudski život, i prouzročio ogromnu materijalnu štetu. Obnova mora biti visoko na listi prioriteta svih aktera, što je posebno otežano paralelnom pandemijom COVID-19 virusa. Nažalost, mislim kako Prijedlog zakona koji će sadržavati gore navedene elemente ne smije biti normativni alat obnove grada Zagreba.
ZJN je iznimno kompleksan i dugačak zakon, kojim je normiran dugotrajan i kompleksan posebni upravni postupak. Iako može biti i često je izvor frustracija široj javnosti i praktičarima, takva kompleksnost je nužna kako bi se osiguralo transparentno i fer vođenje postupka od strane (javnog ili sektorskog) naručitelja, ali i fer i transparentno sudjelovanje u postupku što većeg broja gospodarskih subjekata. Zamjenom javnonabavnih postupaka „biranjem izvođača radova javnim pozivom“ narušava se transparentost odlučivanja naručitelja, te se poznati i već godinama primjenjivani ZJN mijenja novim zakonom, čime se narušava pravna sigurnost i potiče nepotrebni pravni paralelizam.
Za nemogućnost podnošenja žalbe (odnosno korištenja pravnog lijeka) iskreno se nadam da je „šum u komunikaciji“, te da nikome od predlagatelja zakona takvo rješenje nije niti palo napamet. Eliminiranjem pravnog lijeka iz takvog nepotrebnog sui generis nabavnog postupka otvorila bi se vrata arbitrarnosti naručitelja, korupciji, onemogućilo bi se druge gospodarske subjekte da pokušaju zaštiti svoja prava u drugostupanjskim postupcima, što bi za posljedicu imalo mali broj gospodarskih subjekata koji bi se javljali na natječaje. Također, tako bi se kršio članak 18. Ustava Republike Hrvatske.[6]
Važno je naglasiti kako „nadzor radova i trošenja novca“ nakon što je ugovor sklopljen nikako ne može biti zamjena za žalbeni postupak pred DKOM-om i/ili upravni spor pred Visokim upravnim sudom. Nadzor trošenja novca od strane naručitelja ništa ne znači gospodarskom subjektu koji nije, a trebao je biti odabran, budući da su sredstva već nezakonito dodijeljena drugom gospodarskom subjektu. Ovaj prijedlog podsjeća na kontrolu kakvu provode ARPA i SAFU, i apsolutno je neadekvatan kao mehanizam zaštite interesa gospodarskih subjekata, jer se ne koristi dok ugovor još nije dodijeljen, odnosno dok još može utjecati na dodjelu ugovora najboljem ponuditelju.
Na kraju, važno je ukazati i na komparativna iskustva. Ovih dana se često spominje Italija. Nažalost, Italija je i zemlja koja relativno često trpi potrese, te se mnogi od vas sjećaju i potresa u L’Aquili iz 2009.[7] Za potrebe ovog posta danas sam se čuo sa profesorom Robertom Carantom[8] iz Torina, vodećim talijanskim (i jednim od vodećih europskih) autoriteta za upravno pravo i javnu nabavu. Pitao sam ga kakav je bio talijanski pristup obnovi nakon tog potresa. Rekao mi je da talijanski Zakon o javnoj nabavi nije bio suspendiran, ali da se toleriralo vrlo često korištenje pregovaračkih postupka bez prethodne objave, možda najmanje transparentnih javnonabavnih postupaka. Korištenje takvih, netransparentnih postupaka (ali ipak postupaka iz Zakona o javnoj nabavi!) rezultiralo je mnogim naknadnim korupcijskim kaznenim postupcima.[9]
Mislim da bi ovakav pristup obnovi Zagreba mogao imati sličan, ako ne i ozbiljniji epilog.
Prolazimo kroz teške tjedne obilježene nesigurnošću, u kojima je potrebno puno mudrosti kako bi se učinkovito djelovalo bez nerazmjernog narušavanja prava građana i temeljnih načela pravnog poretka. Učinkovitost je slaba utjeha ako je rezultat žrtvovanja pravnih instituta koji ne postoje da bi nas štitili samo u “normalnim” vremenima.
[1] Prijedlogom zakona se planira suspendirati i Zakon o gradnji, ali to je tema za drugi post
[3] Ibid.
[6] NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14.
[9] Na talijanskom; www.ilcentro.it
Nekategorizirano Javna nabava potres suspenzija zakona o javnoj nabavi Zagreb
3 Comments Leave a comment ›